Ono što mene privlači je prelet u wingsuit-u koji su nam organizatori obećali. Sve ovo ludilo ugnijezdilo se na Opatijskoj plaži Slatina a uz sportaše adrenalin će nabrijavati cool ekipa DJ-a

Ako volite ovu vrstu aktivnosti X-Day je vaš najbolji i jedini odabir

See ya

Breathless in Chile

Uživajte

Da vas malo potaknemo pogledajte ovaj nevjerojatan video u kojima je ekipa Extreme sports HD videos napravila mali izbor onog najboljeg što su snimili tijekom zime. Video je stvarno opuštajući !

Ako vas zanima što su još napravili pogledajte izbor na njihovom website -u..

Uživajte

Stoga smo krenuli put Splita di živi i radi Šafra i popričali sa njim koju te naravno ispili pokoje osvježavajuće piće na bazi hmelja u to ime.. Pročitajmo što ima za reći Šafra;

Ivan Šafradin prije skoka. U pozadini je slap Gubavica

Bok Šafra, ajde nam molim te za početak reci tko si ti?  Žena, djeca, rodbina, ljubavnice..

Tko sam ja? Hmm, evo pokušati ću u kratkim crtama:

- Rođen sam 1979. godine u Vitezu i imam stariju sestru Lidiju.

- Roditelji Ivica i Dragica su me odgojili onako kako i ja želim odgojiti svoju djecu (jedna od boljih pohvala roditeljim koju sam ja čuo (opaska urednika))

- Sportaš i takmičar od najdaljnih sječanja, taj mentalitet me prati i dan danas. Izazove sebi postavljam i ne bježim od njih.

- Sretno oženjen, skupa sa suprugom Sanjom ponosni roditelji trogodišnje Eme i petomjesečnog Lovre.

- Prvo sam se zaljubio u skijanje, pa sam postao i ostao ragbijaš, zatim sam postao rafting vodič i najzadnje od svega kajakaš.

- Pripadnik sam Gorske Službe Spašavnja, stanica Split.

- Obožavam prirodu i bilo kakav oblik provođenja vremena u prirodi (ako može kakva akcija i adrenalina, još bolje!). Snijeg i brzaci me privlače najviše.

- Zaposlen u www.dalmatiarafting.com kao pustolovni vodič na raftingu, kanuima i kajacima.

Vrlo si to lijepo rekao, znam da si se cijeli život bavio ragbijem, vrlo uspješno.  Kako si postao ragbijaš??

Rugby je prvi sport koji sam ozbiljno trenirao u sklopu nekakavog kluba. Rugby me je i doveo 1998 u Split nakon 7 godina igranja u Francuskoj. Nakon prelaska u splitsku Nadu i završene Više Ekonomske škole sa suprugom Sanjom smo odabrali Split kao grad gdje ćemo živiti. Nakon dosta godina igranja u splitskoj Nadi, početkom ovogodišnje sezone 2010/2011 sam prešao u rugby klub Sinj gdje sam trenutno trener-igrač. Nakon 18 godina u ragbiju, cilj mi je sa mladom momčadi Sinja ostvariti što bolji plasman u hrvatskoj ligi te napraviti dugoročne temelje i od tih mladih igrača i stvoriti hrvatske seniorske reprezentativce.

Rekoh da si bio uspješan ragbijaš, pohvali nam se malo…

10 godina ponosni državni reprezentativac, 9 puta državni prvak, 8 puta osvajač hrvtaskog kupa, 3 puta osvajač regionalne lige i 2 godine hrvatski juniorski selektor.

Rugby je poznat kao najdruželjubljivi sport, te unatoč svim tim titulama, najveći uspjeh u svojoj rugby karijeri su mi stečeni prijatelji.

Od ragbija do čini mi se jedinog extreme kajakaša u nas.. kako je tekla ta metamorfoza.

Iako vodim provoditi vrijeme sa prijateljima i družiti se puno, imao sam potrebu i biti malo sam u prirodi. Tako da je kajak bio idealna opcija za mene. Volim prirodu, te kao dugogodišnji rafter i ljubitelj rijeka sam odabrao kajak za novi hobi koji mi je sa godinama postao skoro obsesija. Ne slažem se da sam extreme kajakaš! Ja sam samo zaluđen kajakom i rijekama. Imam još puno za naučiti i raditi na sebi da bih se mogao zvati extreme kajakaš. Nazvao bih se upornim i ambicioznim. Ulažem puno volje, vremena, truda i u opremu kako bih dosegao višu razinu.

Ne! Neće skočiti od tuda.. Spuštamo se konopom do slapa.

Dobro ajmo sada do onog glavnog -Gubavice. Kako ti je sinulo slijedeće; “Ja Ivan ću se baciti sa Gubavice”!

Drago mi je što me to pitate jer bih volio iskoristiti priliku za odgovoriti mnogima na raznorazne komentare na reportažu koja je izašla u jednima dalmatinskim novinama.

Krenio bih od ideje: u proteklih 12 godina od kada radim kao vodič na Cetini prošao sam puno puta uz najveći vodopad u Hrvatskoj, plivao sam ispod i ulazio iza, ali tek prije 3-4 godine mi je došla ideja o skoku sa kajakom (sa Male Gubavice). Od ideje do realizacije je prošlo dosta vremena. Nisam jedan od onih koji srlja. Ali činjenica da to nije nitko još napravio mi je bila izazov. Tko god me dobro poznaje, zna da nisam naivac i da imam granicu između uzbudljivog i opasnog. Ta granica je strah, kojeg se ne sramim. Strah je najzdraviji osjećaj koji ljudi moraju imati kako bi im se oči otvorile i kako se ne bi doveli u teško izlazne ili ne daj Bože ne izlazne sitaucije. Taj svoj strah sam uspjeo svesti na minimum raznim pomnim sigurnosnim detaljima. Naime, mjesto slijetanja sam više puta preronio, te iskoristio jedan dan kad je tok bio zatvoren zahvaljujući branama koje se nalaze uzvodno kako bih sa preciznošću vidio gdje se šta nalazi i da li je skok-uron izvediv.

Najviše briga mi je zadavao jedan podvodni kamen koji se nalazi na desnoj strani zone gdje bih trebao uroniti. Drugi i ne manji problem je pličina na vrhu slapa koja bih mi mogla zadati neželjenu putanju u posljedjoj sekundi kada ne bi više bilo vremena i mogućnosti za ispravljanje.

Posljednji upitni faktor je bio skok koji je doslovno završio u drugom planu zbog gore navedenih problema. Sama visina skoka i nije toliko velika ali činjenice da slijetanje, uron, odraz sa vrha koji nije siguran, izrazita nepristupačnost mjesta, činjenica da je to prvi put ikada (stoga ne mogućnost učenja iz tuđeg iskustva) i rizik su učinili da mi je taj dan bio izrazito nabijen adrenalinom.

Zatim, to se ne vidi na slikama ali najveći osjećaj sigurnosti su mi pružili prijatelji koji su mi taj dan pomogli oko svega. Još jedan put im hvala. Naime Ante, Antonio, Buco i Ivana(doktorica) su moje kolege iz Gorske Službe Spašavanja Split, i tu su došli mi pomoći oko organizacije svega toga. Goran, kolega rafter i kajakaš je tu također bio. Sa takvim timom, kompletnom prvom pomoći, plutajućim nosilima i svime potrebnim za izvlačenje iz 150 m dubokog kanjona moj strah je bio sveden na minimum, ostao je samo respekt prema toj prekrasnoj rijeci Cetini na kojoj se bavim raftingom već 12 godina.

Iskoristio bih ovu priliku za popularizirati divljevodaške sportove u prirodi. Naime, tko je to probao razumije me, a tko nije trebao bi probati. Nažalost, u medijima nas se spominje samo u negativnim kontekstima kada se nešto ružno desi. Ako idete sa obučenim vodičima, adekvatnom opremom i zdravim razumom onda će te zavoljeti nešto čega ćete se teško libiti u buduće.

Vidim iz videa da je logistika bila velika. Ajd nam opiši kako ste to realizirali??

Prvo smo došli u Zadvarje gdje je krenila priprema. Dok sam skidao kajak sa krovnih nosača, Atonio je spremao i provjeravao da li je sve potrebno od opreme za spuštanje i izvlačenje tu. Kad smo dva puta sve provjerili, svu tu opremu smo ukrcali u kajak te krenili prema kanjonu. Antonio, Ante i Goran su to preuzeli na sebe i ohrabljivali me sa: „Neka, mi ćemo to, samo se ti skoncentriraj na svoje“. Samo spuštanje niz izrazitu kosinu u kojoj vam sve pod nogama bježi i počinje se kotrljati dolje, nas je usporilo. Tu smo navezali kajak na konop i po konopu ga spuštali kako bi izbjegli da netko padne ili se nešto odroni na netkog. Nismo se žurili jer smo krenili 2 sata prije kako bih pripremili sidrište sa kojeg se spuštamo sa konopima u dubinu kanjona iz kojeg zaglušujuća buka dolazi od Velike i Male Gubavice. Velika je visoka 40-ak, a mala 12 metara. Ta dva vodopada su svojom silom iskopale taj duboki prekrasni kanjon. Odlučili smo se kreniti prije dolaska Domagoja i Ivane koji nose komplet prve pomoći i nosila za slučaj da sve ne poteče po planu. Opremu smo ostavljali putem za sobom tako da u slučaju potrebe za izvlačenjem, da sve bude gdje treba. I kako smo i planirali, tako je i bilo. Dok smo Antonio i ja u tunelu prokopanom u stijeni od strane graditelja brane HE Kraljevac 1912 god. Radili sidrište, Buco i Ivana su nas sustigli. Tu smo još jedan put prošli kroz plan te se razdvojili kako bi svi zauzeli svoje mjesto. Dok sam čekao izlazak iz mračnog tunela gledao sam vani kroz tu rupu te zamišljao šta bi mi tada rekla supruga Sanja koja je tada bila u devetom mjesecu trudnoće i trebala roditi svaki tren naše drugo dijete. Brzo sam se vratio mislima za spust i opet zaključio da je dobro da ništa ne zna, reći ću joj poslije ha, ha, ha. Nedugo nakon mog kratkog lutanja u glavi, javili su mi da su svi na pozicijama i da je to to. Sada je trenutak koji sam toliko čekao i planirao, sada treba izbaciti kajak koji mi visi na penjačkom pojasu te se po užetu spustiti tih zadnjih 50 metara vertikale kako bih došao ispod Velike i poviše Male Gubavice. Dolje je već bio Antonio koji mi je primio kajak kako bih moga nesmetano preći Cetinu i doći do kamena na kojemu ću ući u kajak te se spustiti u bazen koji je ispod 40 metara velikog vodopada. Prije ulaska, odlučujem još jedan put baciti oko gdje idem, uvjeravam se da je sve ok, gledam u ekipu koja je na svojim pozicijama. Aparati i kamere su im u rukama i daju mi znak sa palcem prema gore koji se nadam da ću uzvratit za koji tren nakon skoka.

Ulazim u kajak, zadnja provjera, uzimam veslo i skliznem u rijeku kako bih doša do pozicije odakle trebam kreniti kako bi uhvatio dovoljno brzine prije dolaska na plitki rub vodopada gdje mi veslo više neće biti od pomoći.

To je to, svi su tu, ja sam tu, sve je na svome mjestu. Vodostaj je malo viši nego očekivano što mi ide na ruku, ponavljam mehanički posljednje pokrete prije starta. „Jesi ili nisi“, to mi je jedino u glavi, odlučujem se za „jesam“ i dajem gasa, veslam koliko god mogu brzo, što brže dođem na rub, dalje i bolje ću sletjeti. Prvih 10 metara zaleta su mi dovoljni za dostatno ubrzanje te odlučujem usporiti kako se ne bih previše zapuhao jer će mi dah trebati. Na horizontu već vidim Cetinu ispod vodopada, postaje sve veće, vidim i prijatelje, kajak se naginje prema naprijed, ubrzava, dajem zadnji zaveslaj i hvatam što dublji udah. Toliki adrenalin još nisam osjetio da sada, sa toliko adrenalina u venama sve vam se čini brže, više i jače. Pogotovo više, ha ha ha. U tom trenutku iz kajaka izgleda da se sprema dugi dugi let i pad ali u biti ne. Istina, te 3 sekunde su meni trajale kao sat, prije nego sam se snašao i posložio stvari u glavi uranjam pod vodopad, sila vode me gura prema dolje, osjećam veliku silu na leđima. Osjećam da sam naopako ispod vode i da započinjem izron. Osječam uzgon te napokon „mir“. Nema više tolike buke i udaranja vode po meni i kajku -zaključujem da sam van slapa te započinjem eskimo-rolu (zahvat sa veslom koji vam omogučuje da se vratite nazad kad se prevrnete u kajaku). Osjećam da kajak ne reagira kako želim, pod pritiskom vode ispod slapa spala mi je špric deka i ušlo mi je puno vode u kajak, te je dosta otežala kajak. Ne uspijevam. Pokušavam ponovno svim snagama i uspijevam. Prvo uočavam prijatelje kako im ispod velikih očiju raste osmijeh na licu, potom iz mene ne kontrolirano izlazi urlik zadovoljstva i ludosti te se svi skupa veselimo. Nakon par trenutaka, veselje i adrenalin se smiruju i počinju misli o izlasku. Nakon čestitkih prijatelja razrađujemo plan po kojemu će oni skupiti svu opremu te ispenjati kosinu a ja nastavljam nizvodno sa kajakom do starog kamenog Pavića mosta di će me skupiti. Lagano veslajući dole, padaju ju mi na pamet kako sada to teglje gore zbog mene, te im se moja zahvalnost još povečava.

Let niz vodopad Gubavica

Na koncu priče, najteži dio je bio organizirati to sve u tajnosti da mi trudna supruga ništa ne sazna ha ha ha.

Snimku i fotke skoka možete pogledati na www.tigaribuco.com

Nakon skoka, bilo je raznih komentara. Od pohvala, kritika, zavisiti i omalovažavanja, najviše su mi zasmetale osude ljudih koji pričaju o stvarima o kojima nemaju pojma. Većina od njih unose u sebe raznorazne tvari koje štete njihovom zdravlju i životu (duhan, droge, alkohol, masnoće…), te to rade svjesno a ipak će me prvi osuđivati. Trebali bi sagledati cjelokupnu sliku, smišljenost, predostrožnost, iskustvo, istreniranost i organiziranost pa tek onda suditi. Ali eto, ja sam to napravio radi sebe a ne radi njih!

Najdraže od svega mi je to što sam gurnio svoje granice malo dalje bez da sam izgubio osjećaj straha koji me čuva od ludosti. Kad više u meni ne bude straha, ovim stvarima se neću baviti više.

Što se planira u budućnosti??

Planovi za u buduće po pitanju adrenalina su: skok niz sve slapove više od 5 m u regiji (Hrvatska, slovenija, BiH, Crna Gora…). A sljedeći je naime i najviši od svih: skok niz Štrbački buk na Uni (20 ak metara visine). A po pitanju profesinalne ambicije: postati u 2011 god i IRF instruktor.

Još par brzopoteznih za kraj.. Ajde opiši nam svoje mokre snove (ne te bezobraznici jedi). Koja je rijeka iz tvojih snova??

To je dosta subjektivno i teško pitanje. Svaka rijeka ima ono „nešto“. Više faktora su uključeni u davanju konačne ocjene: ljepota prirode, količina vode, relijef dionice (kanjon, padovi ili ravnica), čistoća vode i mjesta, ekipa, vrijeme… Znaći da je jack pot kad idem na dobru dionicu sa padovima, velikim protokom čiste vode, u dobrom društvu po sunčanom danu! Na moju veliku žalost to je rijetko, uvjek je stvar kompromisa. Nešto imamo a nešto ne! Ipak izdvojio bih gornji tok Cetine (od Blata na Cetini do Nejašmića), Soča (na slovensko-talijanskoj granici) te Tara u Crnoj Gori.

Ekipa sa kojom veslaš?? Prijatelji?? Masovnost kayaka u hrv? Planovi, ekspedicije..

Pa prije svega ekipu čine kolege raft vodiči sa Cetine, a svake godine idem i sa jednim vrlo ugodnim društvom iz Austrije koji su izvrsni kajakaši te nastojim od njih što više caka pokupiti. Iz godine u godinu kajak poznanstva su sve veća te nastojimo se družiti na novim rijekama… Svakodnevne obveze kao što su posao, fakultet, obitelj, ekonomska kriza ili ne zagriženost pojedinaca iz lokalne ekipe, su prepreke koje ometaju članove ekipe u konstantom odlasku na rijeke. Kao i većina aktivnosti u prirodi, i u kajaku, nije pametno odlaziti sam na spuštanja. Stoga dosta ovisim o kolegama kad mogu i žele ići. Neki su bolji po pitanju tehnike voženje, neki su ozbiljniji po pitanju sigurnosti, a neki i nisu baš fanatici kao i ja… Sve su to čimbenici koji su bitni u odabiru kada se i gdje se ide! Dosta su pasivni, tako da sam često ja taj kolovođa: „organiziram pa javim…“ ali dobro, snalazimo se. Hrvatska je poznata kao velesila u sportskom kajaku (u divljevodaškom smislu). Izuzetno cjenim te atlete ali moram priznati da me veslanje protiv štoperice u umjetno sagrađenim kanalima ne privlaći niti malo! U planu mi je još poboljšati svoju tehniku i oformiti ekipu koja je upoznata sa svim tehnikama spašavanja koje će biti potrebnu u slučajevima „ne daj Bože“. Bitno je da su svi u ekipi normalni u glavi! Kada ste na rijeci sa takvom ekipom onda ste puno opušteniji te se usuđujete gurnuti granice malo dalje i u konačnici napredovati.

Na žalost u Hrvatskoj i nema puno kajakaša divljevodaša, ja mislim da nas nema više od 50 ! Nadam se da će se i to uskoro promjeniti. A od tih 50 ne vjerujem da ima 10 ozbiljnih kajakaša. Pod pojam ozbiljni smatram kajakaše sa:

• zadovoljavajućim tehnikom,

• dovoljnom fitnes spremom,

• motiviranima za odricanja,

• obučeni po pitanjima sigurnosti na vodi i tehnikama spašavanja,

• realnim i pametnim dovoljno za spoznati granicu kada treba odustati od nečega i samouvjereni kada je izvedivo.

Vrlo je bitno ne silovati stvar, ima dana kada su nam psihofizičke sposobnosti drugačije, kada rijeka nije ista zbog vodostaja i dana kada jednostavno nismo pravi i ne osjećamo se najbolje. Te stvari su iznimno bitne za poštovati.

Gss, sigurnost na rijeci, di si bio, što si položio , kamo ideš.. Malo o tvom članstvu u GSS-u

Pripadnik sam GSS-a i kao takav sam prošao obuke za spašavanja na stjeni, u jamama, na snijegu, te na divljim vodama. Uz obavezne tečaje medicine i zbrinjavanja ozljeda u tim non-urbanim sredinama, moja dva afiniteta su voda i snijeg. Prije 2 godine je oformljena jedna sekcija unutar GSS za spašavanjem sa divljih voda jer je se pokazala potreba za time zbog sve veće popoularnosti avanturističkog turizma na rijekama. Ove jeseni smo nas 6 pripadnika GSS položili i dobili instruktorske diplome za spašavanje sa divljih voda od strane najrenomiranije svjetske akademije na svijetu za spašavanje sa divljih voda: Rescue 3 Internationnal. Za vrijeme dvogodišnje obuke i polaganja u Hrvatskoj, te u njihovom centru u Wales-u, stekli smo znanje i zvanje za obučavati u budučnosti ostale spašavatelje, zainteresirane službe i osobe u Hrvatskoj i jugo-istočnoj Europi.

Sigurnost na rijeci – zašto je važna.. Kako gledaš na stanje iste u Hrvata u ovom trenutku.

Kao osoba koja živi od rijeka (rafting vodič) smatram da je sigurnost najvažnija, ne samo važna. Svakodnevno vodim ljude koje sam tek upoznao i sa kojima se, nakon kratkog upoznavanja i uputa, odlazimo u vrlo nedostupna mjesta gdje je pomoći iznimno teško doći. Stoga je preventiva i sigurnost vrlo bitna da se ne dovedem u opasnosti sa svojim gostima. A tek onda obučenost i sposobnost za pružiti pomoć u neželjnim situacijama. Nažalost u Hrvatskoj svi koji rade kao samozvani „vodiči“ nisu kvalificirani za taj posao jer ih naša država na to ne prisiljava. Svaki vodič koji drži do sebe i svojih gostiju bih smatram trebao proći tečaj IRF-a za vodiče (International Rafting Federation). Također smatram da bi svaki vlasnik obrta ili agencije izvođača aktivnosti na rijekama trebao svoje vodiče poslati na taj tečaj. Za IRF tečaj je dovoljno se javiti IRF-u te zatražiti instruktore koji mogu doći i organizirati tečaj i u Hrvatskoj. Jedan od hrvatskih IRF instrukotora kojeg iznimno cjenim i preporučujem je gosp.Toni Poljak.

Smatram da Hrvatska mora pod hitno uvesti obaveznu kvalifikaciju koju svi vodići moraju imati za raditi sa gostima. Dičimo se kao turistička destinacija a vrlo bitan i popularan sektor aktivnog turizma je totalno zanemaren i gdje nema nikakvih sigurnosnih pravila. Tako da je nažalost u hrvatskim rijekama sasvim uobičajeno vidjeti da neopremljene goste u prekrcanim raftovima voze neobučeni vodiči ! Do kada? Postavlja se pitanje koliko još ljudi mora izginuti da bih se usvojio pravilnik?

Za kraj još jednu osobnu. Svi koji te poznaju dive se tvom nevjerojatnom smislu za humor.. Reci pokoju o tom aspektu svog osebujnog i slikovitog života.

Smatram (jer sam se uvjerio) da osmjeh može otvoriti mnoga vrata. Vrlo često ljudi frustrirani raznim svojim problemima prenose negativno atmosferu naokolo pa se to pretvori u začarani krug. Nema ništa ljepše nego kad mi nešto ne ide pa me netko nasmije. A kada sam ja u svojim problemima i dođe mi netko namrgođen i mrzovoljan odmah me pokopa pa sam stoga ja uvijek nasmijan. Smatram da zdravi i kvalitetni humor olakšava sve u životu. Inače nisam osoba koja gleda samo šta ne valja, nastojim pronaći ono dobro pa makar i malo bilo. Ne sviđa mi se sveopći negativizam koji vlada medijima i to usađuje ljudima. Pogledajte u novine, upalite TV… samo čujete ili čitate naslove: “ubio“-“opljačkao“-“ukrao“-“udario“-“napao“… Vrlo rijetko se priča o dobrim djelima. Ima ih oko nas, i to puno više nego što ljudi misle da ih ima. Treba samo malo oči i uši bolje otvoriti. Ne treba puno za učiniti dobru stvar. Za početak ne uzimajte u dućanima 5 plastičnih većica ako vam sve stane u jednu. To je jedan mali primjer kako se plastične vrećice manje troše, manje proizvode i završavaju na smetlištu i na žalost vrlo često završe u rijekama i šumama.

Ljudi uvijek u tuđem nemaru traže izgovor za svoje, ma nije bitno tko šta radi, učinite vi prvi korak, radi sebe i svoje djece ako ne zbog društva i prirode. Nadam se da će se povratna naknada uvesti za sve otpade a ne samo za boce. Od kada je naknade priznajem puno manje viđam boce po prirodi. Eto nam primjer i smjernice.

Malo sam odlutao od pitanja ali evo kad već imam priliku nešto poručiti ha ha ha ha.

Humor i osmjeh vam neće riješiti problem ali će vam pomoći i olakšati rješavanje toga istoga, tako da DA, od mene i u najgorim situacijama možete očekivati neku glupost koja će podići moral. Obožavam raditi u opuštenoj atmosferi ali nemgu sa svakim. Na žalost neki ljudi, prijatelji i kolege ne mogu raditi i zezati se bez da sigurnost i posao ne trpe.

Imaš ženu i djecu. Kako oni gledaju na tvoju skoro pa profesiju. Kada će klinci u kayak.

Supruga mi je velika potpora u svemu (ha, u biti je to obečala pred oltarom, tako da sada mora ha ha ha) jer je iznimno razumna, tolerantna, brižna i sportašica. Te njene kvalitete je čine vrlo pozitivnom osobom, a to što je sportašica, i razumnom osobom. Ona zna da nema bez odricanja i treninga nikakvih rezultata, te ona tu žrtvu shvaća za razliku od nekih. Također sam ju je naučio voziti kajak pa je imala priliku i iskusiti tu ljepotu. A na kraju krajeva, mislim da je sretnija što sam negdje u dalekom kanjonu nego da sam u bircu u kvartu!

Čim nam dječica još malo narastu da ostanu jedan weekend kod bake i djeda, moram suprugu opet odvesti negdje u prirodu daleko daleko. A kad još više narastu, onda idemo svih četvero.

Ema je već sa dvije i pol stala na skije, a tako će i Lovre. A za kajak ipak će malo sačekati. Negdje sa 6-7 godina tek (ili već)! Ako dobijemo dozvolu od mame ha ha ha.

Ako ti se neko želi pridružiti u pustolovinama di te mogu nači??

Pa za razumne avanture me mogu naći na mome radnom mjestu u sklopu od nekih izleta što nudi agencija gdje radim: www.dalmatiarafting.com

Pri rezerviranju među ponuđenim aktivnostima samo naglasiti želju da Šafra (moj nadimak) bude vodič ako je to moguće.

Hvala Šafra.. Vidimo se na nekoj rijeci…

Ivan Šafradin nakon skoka

Meni koncept izgleda totalno cool i vjerujem da se na taj način može mnoštvo ljudi koje od kampiranja odbija zima, nagovoriti na isto.

Vreća nije samo koncept. Za ne prevelikih 99 € možete je naručiti online u Muscu bag dućanu i na još par mjesta ..

Uživati u ovim divljim vodama ne mogu svi. Čak i ukoliko želite platiti morate biti sikusni rafter i divljevodaš spreman da si sam pomogne ukoliko stvari ne krenu prema planu.

Brzice su jedna za drugom. Divlje su i tehničke. A to znači da je vaša linija cika cak između velikih stijena, pa pad i opet cik cak.

Nagib rijeke je golem 20 metara/kilometar a na petom kilometru počinje “”Gljiva” brzak koji slijedi “Toadstool” to jest zloglasna bijela milja. A tamo je prosječni nagib 50 metara po kilometru.

Cherry creek je najpopularnije rijeka kategorije V na svijetu. Svatko tko obožava adrenalin i divlje vode i u prilici zasigurno će ga posjetiti.  A smatra se da kajakaši kada prođi ovu rutu su završili svoju inicijalizaciju među “velike dečke (ili cure).

Ako ne vjerujete riječima, pogledajte gornji video ili uživajte u fotkama.

Vidimo se na rijeci…

Cooollll  konačno ćemo malo uživati. Brzo surfanje do stranice HR voda i Kupa Zapeć -148. Ma milina.

Još i  nekoliko najavljenih turista dalo nam je dodatnu motivaciju za odlazak u Brod na Kupi… Već sa autoputa smo vidjeli da su šume u potpunosti odjenule svoje jesenje ruho. Kako smo se spuštali iz Delnice prema okoliš je bio sve ljepši i ljepši.

Tisuće boja kao da se smiješe i svi krajolici na koje smo navikli tijekom ljeta izgledaju drugačije. Dolazimo do našeg sportskog centra. Odlično, Kupa nije mutna, velika je i lagano zelena.  Biti će super..

Nismo se prevarili.. Jedino nam je vjetar pokvario nedjelju. Bilo je toliko zima da smo morali odustati od veslanja.. No nema veze… Dva dana čiste uživancije.

Ne vjerujete?? Pogledajte video

Rijeka i brzica će tijekom tjedna, kada su treninzi i za vikend tijekom natjecanja žvakati, prevrtati, udarati i zagorčavati život najboljim svijetskim kajakašima. A na nama je da gledamo online prijenos i vidimo tko će biti najbolji i prvi stići do cilja.

A prijavilo se ukupno 150 natjecatelja. Da bi sudjelovali u samom natjecanju moraju se kvalificirati. A dio koji završava za šest metarskim vertikalnim padom zasigurno će odvojiti muškarce od dječaka

Nakon kvalifikacija, natjecanje se seli nekoliko stotina metara uzvodno. To će pred natjecatelje staviti 60 sekundi “najbolje” divlje vode koja se može naći u okolici…

Staza je zakomplicirana od prošle godine i pred natjecatelje stavlja hrpu tehničkih detalja. Čisto da im zagorča život.

Ovo je svjetska utrka tako da su sve suvremene tehnologije upregnute do maxsimuma. To znaći da se može pratiti online direktan prijenos utrke na ovom linku – Freecaster.tv .  A službena stranica utrke je na ovom linku.